Gery Seidl
Prolazim Bečom slučajno sretnem bivšeg susjeda. Ćaskamo kao da jesmo, ako je sve u redu, dok mi ne kaže da je upravo otputovao iz Makedonije. Posjetila je porodicu. Trebala je biti zabava, ali sve se pokazalo drugačije. U pet sati ujutro grad je izgorio tri kilometra dalje od kuće njenih roditelja. Jesu li to bili radikali? Sam predsednik? Hoće li to biti građanski rat ili je već? Pucnjeva, vatre, helikopteri, buka! Za dva sata granice su otvorene i ko god upravlja, dogodi se. Riječ granica poprima potpuno novo značenje za mene. Moja godina nije doživela ograničenje u ovoj meri.
Mi, "poslijeratna generacija". Nemamo zadatak. Što bih trebao graditi, ako se sve već otrgne, možda neću, jer svugdje zaštita spomenika draufsitzt. Ono što su nam dali je: "Nema veze, nema veze, može stvarati buku." I mi takođe.
Pitanje je, da li zaista nemamo zadatak? Imam osjećaj da se u svakom kutku ima šta raditi. Održavanje bezgraničnosti same naše generacije zahtijeva veliki napor. Čovjek uvijek iznova gradi ograde.
"Glupoća ljudi i svemira je neograničena, mada nisam siguran u svemir."
Pišem članak, zazvoni telefon. Moj prijatelj Charly Rabanser, umjetnički direktor Cine Theatra u Neunkirchenu am Großvenediger, zove me i citira Alberta Einsteina: „Gluposti ljudi i svemira su neograničene, mada nisam toliko siguran u svemir.“ Kaže mi da Oko njegovog kazališta izgrađena je ograda koja umjetniku gotovo nemoguće stvara rekvizite u kazalištu ili u kazalištu. Pri pomnijem ispitivanju, da li mu je smislenost projekta, uručena je vizit karta advokata. Ono što je ostalo je neverica.
Opet primjer činjenice da je na svakom pojedincu da izgradi granice ili ruši granične ograde. Gvozdena zavjesa je pala. Mi smo Evropa! Lijepa misao, ali trebat će proživjeti još nekoliko generacija. Austrijanac nije Evropa, jer je možda iz Beča. I to ne iz Beča, već iz šestog okruga. I to ne iz šestog okruga, nego iz Windmühlgasse-a nasuprot bioskopu Apolon. A tamo živi na broju četiri, stepenice dvije. Odatle je Austrijanac. I da. Austrija je u Evropi, ali nekada smo bili veći pod vlašću čovjeka sa bijelom bradom. Budući da smo čak imali privatnu plažu na moru. Mi Austrijanci iz Windmühlgassea. Također, u okružnim uredima i vlastima zaista se nije govorilo da smo Europa, ako naš autobus ne prođe županijsku granicu između dviju općina Donje Austrije, jer postoji razlika u "pograničnom području" na području naseljavanja pređenih autobusnih kilometara.
Jesmo li Europa ako nismo čak ni Austrija na pravnom nivou? Ono što New York stvara sa 16 miliona stanovnika i gradonačelnikom raširilo se na devet saveznih država sa devet guvernera, njihovim zamjenicima, kapetanima okruga i njihovim zamjenicima. Savezno vijeće, državni parlament, lokalno vijeće, gradsko vijeće, Gschisti Gschasti ... Lista bi se mogla trajati i trajati. Svi ovi predstavnici imaju osjetljivost i pacovski rep ljudi koji su ih tamo stavili. Njihova osjetljivost također mora biti zadovoljena. Imajući sve ovo na umu, često je zapravo nemoguće donijeti odluku koja ide u korist općem dobru. Još mi niko nije mogao objasniti zašto u našoj zemlji imamo devet različitih građevinskih propisa. Da ne spominjem zakone koji se tiču propisa o vrtićima itd. Razlozi su razlog. Definisana teritorija moći savezne države i njenih predstavnika.
"Krenimo od najboljeg mogućeg, jer će manje biti samo po sebi."
Nada da će sljedeća generacija ili čak moj drugi krpelj umrijeti. Nezavisni mladi ljudi koji dovode u pitanje sisteme i otkrivaju nedosljednosti oslobođeni razmišljanja autoriteta, postavljaju stvar u prvi plan. Nisu si mogli pomoći da ih pokažemo kako treba. Zreli ljudi sa vlastitim mišljenjem. "Neograničena" sloboda u glavi. Ako u našem razmišljanju išta može biti moguće, onda i dobro može djelovati. Krenimo od najboljeg mogućeg, jer će manje biti samo po sebi.
Foto / Video: Gary Milano.
