in , ,

Ne, želje većine ljudi su ograničene


autora Martina Auera

Ekonomski udžbenici vole ovako objašnjavati osnovni problem ekonomije: sredstva dostupna ljudima su ograničena, ali su ljudske želje neograničene. Općenito je rašireno uvjerenje da je u ljudskoj prirodi željeti sve više i više. Ali je li istina? Da je to istina, predstavljalo bi veliku prepreku korištenju resursa koje nam planet daje na održiv način.

Morate razlikovati želje i potrebe. Postoje i osnovne potrebe koje treba uvijek iznova zadovoljavati, poput jela i pića. Iako se oni nikada ne mogu u potpunosti zadovoljiti sve dok je osoba živa, oni ne zahtijevaju da se akumulira sve više i više toga. Slično je i s potrebama za odjećom, skloništem itd., gdje se roba mora uvijek iznova mijenjati kako se istroši. Ali imati neograničene želje znači željeti gomilati i trošiti sve više i više dobara.

Psiholozi Paul G. Bain i Renate Bongiorno sa Sveučilišta Bath u Velikoj Britaniji proveli su eksperiment [1] provedeno kako bi se bacilo više svjetla na to pitanje. Ispitali su koliko bi ljudi u 33 zemlje na 6 kontinenata željeli novca da bi mogli voditi “apsolutno idealan” život. Ispitanici bi trebali zamisliti da mogu birati između različitih lutrija s različitim iznosima novčanih nagrada. Dobitak na lutriji ne povlači za sobom nikakve obveze zahvalnosti, profesionalne ili poslovne obveze ili odgovornosti. Za većinu ljudi dobitak na lutriji najbolji je put do bogatstva koji sami mogu zamisliti. Nagradni fondovi raznih lutrija započinjali su s 10.000 dolara i svaki put su se udeseterostručili, tj. 100.000 dolara, milijun dolara i tako dalje do 1 milijardi dolara. Svaka lutrija trebala bi imati iste izglede za dobitak, tako da bi dobitak od 100 milijardi dolara trebao biti jednako vjerojatan kao dobitak od 100 dolara. Pretpostavka znanstvenika bila je da će ljudi čije su želje neograničene željeti što više novca, odnosno da će se odlučiti za najveću zaradu. Svi ostali koji su odabrali manju pobjedu očito bi morali imati ograničene želje. Rezultat bi trebao zaprepastiti autore ekonomskih udžbenika: samo je manjina željela dobiti što više novca, između 10.000 i 8 posto, ovisno o zemlji. U 39 posto zemalja, većina ljudi vjeruje da bi mogli živjeti svoj apsolutno idealan život s 86 milijuna dolara ili manje, au nekim zemljama, milijun dolara ili manje bi bio dovoljan za većinu ispitanika. Iznosi između 10 milijuna i 100 milijardi bili su malo traženi. To znači da su se ljudi ili odlučili za - relativno - skroman iznos ili su htjeli sve. Za istraživače je to značilo da mogu podijeliti ispitanike na "nezasitne" i one s ograničenim željama. Udio "proždrljivih" bio je otprilike isti u ekonomski "razvijenim" i "manje razvijenim" zemljama. "Nezasitne" je vjerojatnije bilo među mlađim ljudima koji žive u gradovima. Ali odnos između "proždrljivih" i onih s ograničenim željama nije se razlikovao prema spolu, društvenoj klasi, obrazovanju ili političkim sklonostima. Neki od "proždrljivih" rekli su da svoje bogatstvo žele iskoristiti za rješavanje socijalnih problema, no većina obje skupine željela je profit iskoristiti samo za sebe, svoju obitelj i prijatelje. 

Od milijun do 1 milijuna dolara — raspon u kojem bi većina ispitanika mogla živjeti svoj apsolutno idealan život — smatra se bogatstvom, posebno u siromašnijim zemljama. Ali to ne bi bilo pretjerano bogatstvo prema zapadnim standardima. U nekim područjima New Yorka ili Londona za milijun dolara ne bi se kupila obiteljska kuća, a bogatstvo od 10 milijuna dolara manje je od godišnjeg prihoda vodećih rukovoditelja 10 najvećih američkih kompanija, koji iznosi između 350 i 14 milijuna dolara milijuna. 

Spoznaja da želje većine ljudi nipošto nisu nezasitne ima dalekosežne posljedice. Važna je točka da ljudi često ne djeluju prema vlastitim uvjerenjima, već prema onome za što pretpostavljaju da je uvjerenje većine. Prema autorima, kada ljudi znaju da je "normalno" imati ograničene želje, manje su podložni stalnim poticajima da konzumiraju više. Druga stvar je da je ključni argument za ideologiju neograničenog ekonomskog rasta poništen. S druge strane, ovaj uvid može dati veću težinu argumentima za porez na bogate. Porez na bogatstvo iznad 10 milijuna dolara ne bi ograničio "apsolutno idealan" životni stil većine ljudi. Spoznaja da su želje većine ljudi ograničena trebala bi nam dati hrabrosti ako želimo zagovarati više održivosti u svim područjima života.

_______________________

[1] Izvor: Bain, PG, Bongiorno, R. Dokazi iz 33 zemlje dovode u pitanje pretpostavku o neograničenim željama. Nat Sustain 5:669-673 (2022).
https://www.nature.com/articles/s41893-022-00902-y

Taj je post stvorio Opcijska zajednica. Pridružite se i objavite svoju poruku!

O DOPRINOSU OPTION AUSTRIA


Schreibe einen Kommentar