in ,

San - more bez smeća


Bilo je to dan uoči Nove godine, barem u mom snu. Svi su se radovali 2020. godini, neki su slavili, neki patili. Bilo je dovoljno rezolucija. Takođe prošle godine. Ali provoditi nešto u praksi bilo je nešto sasvim drugo. Osim nadolazeće buke bezbrojnih vatrometa, za mene, perfekcionistu i ljubitelja životinja Adána, koji je vozom od Jacksonvillea do Wilmingtona morao voziti radnim danima kao danas, bio je to dan kao i bilo koji drugi u godini. Umjesto da radim negdje u uredu, smatrao sam razumnijim učiniti nešto za životinje u okeanu čisteći okean od sve prljavštine. Prije mnogo godina odlučio sam raditi u organizaciji koja radi na očuvanju okeana. Okean sam preferirao iz činjenice da sam profesionalni surfer i želim učiniti sve što mogu kako bih zadržao sport koji najviše volim. Na nekim plažama u mom gradu više nije moguće ni surfati, a kamoli ležati na njima, jer su toliko prljave da se ne vidi ni jedan kvadratni metar pijeska. Htio sam spriječiti tako nešto, pa sam odlučio da se borim protiv toga.

Radovala sam se danas. Dopušteno mi je da izađem na more s jedinim, ali vrlo perspektivnim brodom organizacije i tamo skupljam smeće. Obično čistim smeće na plaži, ali danas sam dobio priliku očistiti ocean iz smeća. Moje kolege i ja pokušavali smo gomilu smeća loviti ogromnom mrežom. Uspješno. Nakon nekog vremena, nekada prazna posuda bila je puna do vrha. Dan nije mogao proći bolje, pomislila sam u sebi jer sam, kao i moje kolege, dobila slobodan dan nakon zadatka. Bližio se doček Nove godine. Bila sam jako sretna što sam dobila slobodan dan, ali dobro sam znala da doček Nove godine nije bio samo zabava, piće i zabava. Vatromet ne samo da je stvarao veliku buku, već je ostavio i hrpu smeća, kako na plaži tako i uz more. Ali drugi to moraju platiti, naime životinje u okeanu.

7 sati nakon dočeka Nove godine ponovo sam bio na dužnosti. Bila sam potpuno umorna jer nisam mogla dovoljno da se naspavam. Kako, samo zato što je Silvestrovo bilo gotovo, nije značilo da su ljudi prestali paliti svoj vatromet. Čak i sada na okeanu, daleko od grada, moglo se čuti kako petarde eksplodiraju.

Nakon nekog vremena, pobuna se polako privodila kraju, kao i moj radni dan. Pola metra više smeća virilo je iz kontejnera nego što bi moglo stati. Iscrpljujući, ali bez obzira na to uspješan dan, pomislila sam u sebi. Na povratku sam vidio nešto čudno u vodi. Nije izgledalo kao smeće ili bilo kakve olupine. Uz dobro utemeljenu pretpostavku i puno hrabrosti, odlučio sam prijeći da vidim što je to. Otkrio sam dupina, zarobljenog u drvenim štapićima poredanim jedan iza drugog, tako da nije mogao otvoriti usta, a kamoli zaroniti pod vodom. Desna peraja uhvaćena je u malu mrežu i više je nije mogao pravilno pomicati. Odmah sam i bez puno razgovora uhvatio dupina za tijelo da ga oslobodim. Kao i uvijek, imao sam sa sobom svoj džepni nož za svaki slučaj i njime oslobodio dupina iz svih smeća i mreže i pustio ga na slobodu. Moje kolege gledale su širom otvorenih i oduševljenih očiju. Dupin je veselo skakutao i polako nestajao pjevajući u horizontu.

Na kraju dana, moji prijatelji i ja bili smo sretni što smo još jednom učinili nešto dobro za okean i njegove životinje. Leći navečer u krevet s osjećajem da sam učinio nešto dobro za ovu planetu bilo je neopisivo lijepo. Sljedećeg jutra zazvonila mi je budilica - glasnija nego ikad. Moja majka je zvala: „Lukas! Doručak je spreman. Požurite, škola počinje u 7:45 ujutro. ”Spremio sam se i tek kad sam upoznao svoje prijatelje u školi, shvatio sam da je sve to samo san koji je možda trebao biti stvarnost. Jer kako izgleda, ljudi do sada nisu shvatili da u okeanu nema mjesta za smeće i sebičnost ljudi.

Foto / Video: Shutterstock.

Post je kreirala Opcijska zajednica. Pridružite se i objavite svoju poruku!

O DOPRINOSU OPCIJSKOJ AUSTRIJI


Napisao Tino0541

Ostavite komentar