Odakle dolazi prinuda za rastom? Intervju sa prof. Andreasom Novyjem | S4F AT

U sklopu naše serije o posebnom izvještaju APCC-a "Strukture za život prihvatljiv za klimu", Martin Auer iz Naučnici za buduću Austriju mit Profesor Andreas Novy izgovoreno. Njegov predmet je socijalna ekonomija i on je na čelu Instituta za višestepeno upravljanje i razvoj na Bečkom univerzitetu za ekonomiju i poslovanje. Razgovarali smo o poglavlju „Rast i politička ekonomija imperativa rasta“.

Intervju se može čuti na Alpine GLOW.

Očigledno je da čovječanstvo u cjelini dostiže granice planete. Od 1960-ih trošimo više resursa za godinu dana nego što planeta može regenerirati. Ove godine, Svjetski dan prekoračenja je krajem jula. Zemlje poput Austrije svoj pošten udio troše mnogo ranije, ove godine je to bio 6. april. Od tada živimo na račun budućnosti. I to nije samo zato što se broj ljudi na planeti povećava. Svaka osoba konzumira sve više i više. U prosjeku, dohodak po glavi stanovnika se učetvorostručio od 1950-ih. Ovaj prosperitet je vrlo neravnomjerno raspoređen, kako među državama, tako i unutar zemalja, ali sveukupno smo na tački u kojoj svaka razumna domaćica i svaki razuman domaćin treba da kaže: Dosta je, ne možemo više.

Ali svaki ministar finansija i izvršni direktor kompanije mršte se kada se ekonomski rast usporava. Šta je to, šta pokreće ovaj rast tako nemilosrdno? Zašto jednostavno ne možemo reći: Ima dovoljno za sve, samo se mora drugačije rasporediti, onda je dovoljno?

Šta je kapitalizam?

Martin Auer: U specijalnom izvještaju APCC-a stoji: “Prekoračenje planetarnih granica koje se trenutno može uočiti (npr. u slučaju klimatskih promjena) usko je povezano s kapitalističkim načinom proizvodnje i života. Dakle, moje prvo pitanje je: Šta je to kapitalistički način proizvodnje, šta ga karakteriše i po čemu se razlikuje od prethodnih načina proizvodnje?

Andreas Novy: Sve do 17. i 18. vijeka, ekonomije širom svijeta bile su manje-više stabilne i organizirane u ciklusima. Bilo je malo ili nimalo rasta proizvodnje robe i stanovništva. A to se mijenja sa kapitalističkom ekonomijom. To kapitalističku ekonomiju čini toliko jedinstvenom da tehničke promjene - parna mašina, gnojiva - ali i organizacijske promjene, prije svega podjela rada i rezultirajuće i širenje tržišnih ekonomija - pokreću povećanje produktivnosti i nalet rasta koji je jedinstven i ima nastavljena dva vijeka i značila je da ne samo da se nacionalni dohodak višestruko povećao, da su ljudi danas mnogo bogatiji, nego je i mnogo više onih koji žive duže, koji žive mnogo zdravije, koji su obrazovaniji. To znači da se moderno društvo, ne samo na globalnom sjeveru, ne može porediti s društvima prije tri stotine godina. To zavisi od ove kapitalističke ekonomije, od načina na koji ljudi proizvode i žive. A to ima niz pozitivnih aspekata za sve nas.

Veliko ubrzanje

A istovremeno su prirodne nauke i nauke o Zemlji ustanovile da je od dvadesetog veka, a posebno od sredine dvadesetog veka, došlo do nečeg poput velikog ubrzanja, odnosno ogromnog eksponencijalnog rasta društveno-ekonomskih i naučnih pokazatelja - od BDP-a do emisije CO20. I da taj biofizički rast, prekomjerna potrošnja resursa, pretjerani pristup prirodi, počinje potkopavati osnovu života za ljudski i posebno neljudski život. A destruktivni elementi rasta počinju se uočavati sve jače, do te mjere da se klimatska istraživanja sada uvjeravaju da je ova vrsta ekonomije jedan od glavnih uzroka klimatske katastrofe, te da se klimatska katastrofa može samo izbjeći. ako uspemo da transformišemo ovu ekonomiju u 2. veku.

U kapitalizmu, stagnacija je propast

Martin Auer: Ko pokreće ovu prinudu rasta? Da li zato što potrošači žele sve više, ili je to ekonomska politika, ili dolazi od pojedinačnih kompanija, ili je to vezano za konkurenciju između kompanija?

Andreas Novy: To je struktura koja je ovdje nastala koja je uspostavila konkurentske odnose kroz stvaranje tržišta. Konkurentski odnosi su poticaj za poboljšanje, stjecanje tržišnog udjela, unapređenje tehnološkog napretka kako bi se opstalo protiv konkurencije. A u kapitalizmu važi vodeći princip: zastoj je propast. Zato su igrači osuđeni da razmišljaju u smislu rasta, jer samo ako se poboljšaju, rastu, osvoje tržišni udio mogu se afirmirati. Stoga, prevazilaženje kapitalističkog načina proizvodnje zahtijeva promjenu strukture. Uvijek ima smisla apelirati na pojedince. Kompanije koje kotiraju na berzi neće biti odvraćane. Drugim riječima, bilo bi neophodno probiti ovu logiku. Ono što je potrebno je način poslovanja u kojem fokus nije na profitu. To bi trebalo da se nastavi, ali suštinske, fundamentalne odluke treba da budu zasnovane na onome što je potrebno za dobar život.

Alternative kapitalizmu?

Martin Auer: Ali to bi svakako zahtijevalo vrlo jake propise – sa državnog ili nadnacionalnog nivoa. Ali da li bi to takođe zahtevalo prelazak sa kompanija iz privatnog sektora na više opštinskih preduzeća ili preduzeća u državnom vlasništvu? Ako kažemo da privatna kompanija ne može sebi priuštiti da ne raste, koja je alternativa?

Andreas Novy: Diskusija o kapitalizmu i alternativama kapitalizmu je naravno veoma stara, a najjača i najpoznatija alternativa je bila – socijalizam, a najpoznatija alternativa tržišnoj ekonomiji je centralno planiranje.

Martin Auer: Ali ni to nije bilo zadovoljavajuće.

Andreas Novy: Upravo. Ono što je veoma nezadovoljavajuće u vezi sa ovim debatama jeste to što one uvek razmišljaju u terminima dualizama. Zaista je loše misliti da je suprotno od nečega što vam se ne sviđa prava stvar. Pristupi koje smatram znatno perspektivnijim su uvijek pristupi mješovite ekonomije. Vjerujem da je postkapitalistička ekonomija mješovita, prihvatajući da različiti sektori ekonomije rade po različitim logikama. Postoje određene oblasti koje se mogu vrlo dobro organizirati kao tržišna ekonomija, na primjer restorani. Takođe ima puno smisla da ljudi mogu da biraju da li će jesti picu ili šnicle i da bolji kuvari prevladavaju nad lošijim kuvarima. A tu su i druge oblasti, kao što su obrazovanje i zdravstvo, gdje su usluge javnog sektora gotovo sigurno bolje. A onda još uvijek postoje područja u kojima možete vidjeti da li ne možete zadovoljiti potrebe bez potrošnje i bez novca. Da imate grad kratkih udaljenosti i mjesta za sastanke u kojima vam ne treba automobil, te da se ekonomija smanjuje jer ljudi više ne moraju trošiti na mobilnost.

Strah od smanjivanja

Martin Auer: Ali to je sada riječ koja izaziva strah: ekonomija se smanjuje. Svi se naježe: Nezaposlenost, gubitak prihoda... Kako vi to vidite?

Andreas Novy: To je vrlo razumljivo. Ne samo zato što je ekonomski rast proizveo društveni prosperitet ovdje u Austriji. Takođe zato što ekonomski rast finansira kapitalizam blagostanja, razvijenu državu blagostanja. To znači da postoje vrlo stvarni problemi u tranziciji ka ekonomiji u kojoj rast više nije pokretač. To ne samo da znači da se nekoliko nepotrebnih proizvoda manje proizvodi, već zahtijeva i promjene u društvenom sistemu. Više je nego razumljivo da su ljudi zabrinuti zbog ovoga. Ali ako pogledate brojke, postoji nekoliko stvari koje pomažu: jedna je da je oblik pružanja socijalnih usluga koji je kompatibilniji s klimom i kompatibilniji s održivim razvojem ograničavanje prekomjerne potrošnje. Dakle, nejednakost je vrlo važan pokretač koji podriva društvenu koheziju, ali i nadilazi planetarne granice.

Martin Auer: Kako to možete učiniti?

Andreas Novy: To možete učiniti tako što ćete raditi ono što je funkcionisalo vrlo brzo i efikasno, identifikujući ruske oligarhe, koji su onda sankcionisali sve jer suosjećaju sa ruskim režimom, da slijedite ovaj princip, da postoje ljudi koji prekomjerno konzumiraju, da su granice postavljene ovdje koje mora postaviti društvo, gdje su te granice, da li su u pitanju ilegalni bankovni računi, da li su u pitanju jahte, a onda možete razmisliti da li to regulišete kroz poreze, ili da li vi koji regulišete zabrane, da privatno letenje više nije dozvoljeno, o svemu tome treba pregovarati, ali to je suštinska polazna tačka za smanjenje. A to je skupljanje u ćošku koje ne utiče na normalnu populaciju.

Martin Auer: Ali ovo sada počinje od potrošnje, a ne od načina proizvodnje.

Andreas Novy: Ako krenete od načina proizvodnje, vrlo je slično, radi se o prebacivanju dividendi i povrata na plate. Opet, ovo je mjera preraspodjele, da postoji pomak sa prihoda na slobodno vrijeme i bogatstvo vremena. To znači da imate više vremena da sami obavite određene stvari ili na drugi način održite svoj životni standard, a da je to zbog pomaka sa proizvodnje usmjerene na potrošnju, koju potom troše privatnici, na ulaganja u infrastrukturu, koja trajno zadovoljavaju potrebe, a da ljudi ne moraju kupovati stvari zauzvrat.

Pogodnost za klimu treba da učini život jeftinijim

Martin Auer: Šta bi bio primjer za to?

Andreas Novy: zone za sastanke. Javni rekreacijski prostori koji mijenjaju koncept odmora, mijenjaju koncept vikend-bijega iz grada. Ovo je prvi klasičan i najočitiji primjer, koji se naravno brzo može proširiti na kulturu i druga područja. I to je važno područje jer su dva najvažnija klimatski relevantna tipa potrošnje mobilnost i stanovanje. Stvaranje mogućnosti da ljudi imaju manji privatni životni prostor jer je životna sredina tako visokog kvaliteta veliki je doprinos zaštiti klime. To podrazumijeva smanjenje jer građevinska industrija više ne gradi nove kuće već obnavlja kuće. To podrazumijeva smanjenje jer se proizvodi mnogo manje automobila jer su uglavnom za dijeljenje automobila, a potrebnih autobusa je manje nego privatnih automobila. Ali što se tiče kvaliteta života, to znači da možete živjeti sa znatno manjim prihodima.

Martin Auer: Dakle sa manje stvari zapravo.

Andreas Novy: Sa manje stvari, ali i da možete proći i sa manjim prihodima jer su vam životni troškovi niži u kvalitetnom naselju. Manje morate potrošiti da biste negdje stigli automobilom, manje morate potrošiti na stan, a time već imate značajan dio troškova domaćinstva.

Martin Auer: Ali za to je potrebna i socijalna sigurnost. Ako sada kažemo da ljudima više nisu potrebni automobili jer je grad tako izgrađen, a u Austriji imamo 75.000 ljudi u automobilskoj industriji, kako ćemo se sada nositi s tim?

Andreas Novy: Vjerovatno je lakše u građevinskoj industriji, gdje imate transformaciju od novogradnje do renoviranja u svim varijantama: nadogradnja prema niskoenergetskim kućama, izolacija, fotonapon i sve to.Automobilska industrija, sektor mobilnosti je svakako oblast koja će jednostavno smanjiti. Ali sasvim je jasno da postoje i druge oblasti u kojima su radnici hitno potrebni. To je prisutno iu javnoj raspravi, a nije samo sektor nege...

Martin Auer: Ali ne možete tek tako prekvalificirati radnika u automobilu u medicinsku sestru. Ovo se može dogoditi tokom dugog perioda razvoja, ali ne trenutno.

Andreas Novy: Upravo. Stoga će također biti potrebno u većoj mjeri različito tretirati ove različite ekonomske sektore. Biće potrebno pratiti transformaciju sistema mobilnosti, bit će potrebno da država ima važnu ulogu, a zapravo je – primjera je mnogo – naivno vjerovati da će automobilski radnici tada postati njegovatelji. Ali, da kažem obrnuto, postoje tramvaji i željeznice koje se moraju graditi, a ima i drugih tehničkih zanimanja gdje je realnije da odu automehaničari i to će se morati podržati. Ako želite održati društvenu koheziju na putu ka postkapitalističkom društvu, ne možete izbjeći podršku države.

Ko treba da odluči šta je dovoljno?

Martin Auer: Ali ko će sada odlučiti šta je dovoljno? Kada govorimo o dovoljnosti: šta je dovoljno, kako se to može utvrditi i kako se to može sprovesti?

Andreas Novy: To je zapravo riješeno. Živimo u liberalnoj demokratiji u kojoj se to stalno dešava. Jedan od najkatastrofalnijih događaja za klimu su propisi o cestovnom saobraćaju - vjerujem iz 1960. godine u Austriji - koji su uveli nevjerovatan režim zabrane da se drugim učesnicima u prometu koji ne voze na putu smiju samo u vrlo ograničenom obimu kretati kretati se. To je zasnovano na zakonima, precizira zakonodavac. Imamo obavezno školovanje i svakakva pravila i propise, ne smijete krasti imovinu i tako dalje, u liberalnoj demokratiji koju reguliše zakonodavna vlast, vlada, kako god da su ovlašćenja regulisana. A uz to se stalno postavlja dovoljno i granica. A ako sada želimo da bude više zona za sastanke, onda to znači da će to značiti određene granice za vožnju i dovoljno određene. A ako moramo renaturirati područja, onda će to vjerovatno uključivati ​​i demontažu puteva i aerodroma, a onda će Vlada odlučiti, kao što je sada forsirala i treću pistu. Vrlo je jasno, i ja bih to vidio kao jedini način, da se to može uraditi samo demokratski, i da je stoga potrebno i da stanovništvo to želi i podržava, što je naravno veliki izazov.

Martin Auer: Ali to još uvijek zahtijeva puno informacija i mnogo motivacije.

Andreas Novy: Upravo. I naravno da smo daleko od toga, ali to znači i da smo na putu kojem nema alternative. Mislim da je potpuno bauk onih koji negiraju klimu i koji odlažu klimu govoriti o eko-diktaturama. Vidim mnogo veću opasnost u činjenici da postoje autoritarno-diktatorske strategije da se logika rasta neometano gura još nekoliko godina i da se spriječi klimatske mjere. Vjerujem da je veliki izazov: možemo li implementirati efikasnu klimatsku akciju u demokratskoj zajednici. Postoji znak pitanja da li će to uspjeti, ali po mom mišljenju nema alternative.

Martin Auer: Hvala, mislim da je to bio dobar kraj.

Andreas Novy: Da rado.

Naslovna slika: pixfuel