Ne, želje većine ljudi su ograničene

autora Martina Auera

Udžbenici ekonomije vole ovako da objasne osnovni problem ekonomije: Sredstva dostupna ljudima su ograničena, ali su ljudske želje neograničene. Općenito je rasprostranjeno uvjerenje da je ljudska priroda da želi sve više i više. Ali da li je to istina? Da je to istina, predstavljalo bi veliku prepreku za korištenje resursa koje nam planeta daje na održiv način.

Morate razlikovati želje i potrebe. Postoje i osnovne potrebe koje treba uvijek iznova zadovoljiti, kao što su jelo i piće. Iako se oni nikada ne mogu u potpunosti zadovoljiti sve dok je osoba živa, ne zahtijevaju da se akumulira sve više i više toga. Slično je i sa potrebama za odjećom, skloništem itd., gdje se roba mora mijenjati iznova kako se istroši. Ali imati neograničene želje znači htjeti akumulirati i konzumirati sve više i više dobara.

Psiholozi Paul G. Bain i Renate Bongiorno sa Univerziteta Bath u Velikoj Britaniji izveli su eksperiment [1] sprovedeno kako bi se rasvetlilo ovo pitanje. Ispitivali su koliko bi novca željeli ljudi u 33 zemlje na 6 kontinenata da bi mogli da vode "apsolutno idealan" život. Ispitanici treba da zamisle da mogu birati između različitih lutrija sa različitim iznosima novca. Dobitak na lutriji ne povlači za sobom nikakve obaveze zahvalnosti, profesionalne ili poslovne obaveze ili odgovornosti. Za većinu ljudi, dobitak na lutriji je najbolji put do bogatstva koji sami mogu zamisliti. Nagradni fondovi raznih lutrija počinjali su od 10.000 dolara i svaki put su se povećavali desetostruko, tj. 100.000, milion dolara i tako dalje do 1 milijardi dolara. Svaka lutrija bi trebala imati iste šanse za dobitak, tako da bi dobitak od 100 milijardi dolara trebao biti jednako vjerojatan kao i dobitak od 100 dolara. Pretpostavka naučnika je bila da će ljudi čije su želje neograničene htjeti što više novca, odnosno odlučiti se za najveću moguću zaradu. Svi ostali koji su odabrali manju pobjedu očito bi morali imati ograničene želje. Rezultat bi trebao začuditi autore ekonomskih udžbenika: samo je manjina željela da dobije što više novca, između 10.000 i 8 posto u zavisnosti od zemlje. U 39 posto zemalja, većina ljudi vjeruje da bi svoj apsolutni idealan život mogli živjeti sa 86 miliona dolara ili manje, au nekim zemljama bi za većinu ispitanika bilo dovoljno milion dolara ili manje. Iznosi između 10 miliona i 100 milijardi bili su malo traženi. To znači da su se ljudi ili odlučili za - relativno - skroman iznos ili su htjeli sve. Za istraživače je to značilo da ispitanike mogu podijeliti na “nezasitne” i one sa ograničenim željama. Udio "proždrljivih" bio je približno isti u ekonomski "razvijenim" i "manje razvijenim" zemljama. "Nezasitni" su se češće nalazili među mlađim ljudima koji žive u gradovima. Ali odnos između “proždrljivih” i onih s ograničenim željama nije se razlikovao prema spolu, društvenoj klasi, obrazovanju ili političkim sklonostima. Neki od "proždrljivih" rekli su da žele da iskoriste svoje bogatstvo za rešavanje društvenih problema, ali većina obe grupe žele da profit koriste samo za sebe, svoju porodicu i prijatelje. 

Od milion do 1 miliona dolara – raspon u kojem bi većina ispitanika mogla živjeti svoj apsolutno idealan život – smatra se bogatstvom, posebno u siromašnijim zemljama. Ali to ne bi bilo pretjerano bogatstvo po zapadnim standardima. U nekim delovima Njujorka ili Londona, milion dolara ne bi kupilo porodičnu kuću, a bogatstvo od 10 miliona dolara manje je od godišnjeg prihoda najviših rukovodilaca 10 najvećih američkih kompanija, koji iznosi između 350 miliona i 14 dolara. miliona. 

Spoznaja da želje većine ljudi nikako nisu nezasitne ima dalekosežne posljedice. Važna stvar je da ljudi često ne djeluju na osnovu svojih uvjerenja, već na osnovu onoga što pretpostavljaju da je uvjerenje većine. Prema autorima, kada ljudi znaju da je “normalno” imati ograničene želje, manje su podložni stalnim poticajima da konzumiraju više. Druga stvar je da je ključni argument za ideologiju neograničenog ekonomskog rasta poništen. S druge strane, ovaj uvid može dati veću težinu argumentima za porez na bogate. Porez na bogatstvo preko 10 miliona dolara ne bi ograničio "apsolutno idealan" način života većine ljudi. Spoznaja da su želje većine ljudi ograničene trebala bi nam dati hrabrost ako želimo zagovarati više održivosti u svim područjima života.

_______________________

[1] Izvor: Bain, PG, Bongiorno, R. Dokazi iz 33 zemlje osporavaju pretpostavku o neograničenim željama. Nat Sustain 5:669-673 (2022).
https://www.nature.com/articles/s41893-022-00902-y