Klimatski rat: Kako globalno zagrijavanje pogoršava sukobe

Klimatska kriza ne dolazi. Ona je već ovdje. Ako nastavimo po starom, u svijetu će u prosjeku biti toplije za šest stepeni nego što je bilo prije početka industrijalizacije. Cilj je ograničiti globalno zagrijavanje na dva stepena u odnosu na vrijeme prije industrijalizacije ”, kaže pariški klimatski sporazum. Bolje je za 1,5 stepeni. Bilo je to 2015. Od tada se nije dogodilo puno. Sadržaj CO2 u atmosferi i dalje raste, a s tim i temperature - uprkos pandemiji korone.

Većinu promjena koje sada doživljavamo u vremenu i klimi predvidio je izvještaj Rimskog kluba početkom 70-ih. 1988. godine 300 naučnika u Torontu upozorilo je na povećanje globalne prosječne temperature do 4,5 stepeni do 2005. Posljedice su bile "podjednako loše kao i nuklearni rat". U izvještaju za New York Times, američki autor Nathaniel Rich opisuje kako su američki predsjednici Reagan i Bush, pod pritiskom naftne industrije 80-ih, spriječili američku ekonomiju da se pretvori u manju potrošnju energije i veću održivost. Već krajem 70-ih, istraživači iz NASA-e i drugi „dobro su shvatili da sagorijevanje fosilnih goriva dovodi zemlju u novo vruće razdoblje.“ Sada je to počelo.

Pokretači sukoba

Globalni sukobi su takođe sve žešći. Većina ljudi želi živjeti kao većina u Srednjoj Europi ili Sjevernoj Americi: barem jedan automobil ispred njihovih vrata, novi pametni telefon svake dvije godine, jeftini letovi na odmoru i kupnja puno stvari koje jučer nismo ni znali neće biti potrebno sutra. Za zbrinjavanje brinu stanovnici sluna u Indiji, Pakistanu ili zapadnoj Africi: Klaju naš potrošački otpad bez zaštitne odjeće, pritom truju i izgaraju, a ono što je ostalo procuri u zemlju. Plastični otpad, proglašen za reciklažu, isporučujemo u istočnu Aziju, gdje završava u moru. A gdje bismo išli da su svi to radili? Ne baš daleko. Da svi žive kao mi, trebale bi nam oko četiri zemlje. Ako ekstrapolirate njemačku potrošnju resursa na svijet, to bi bilo tri. Borba za oskudne resurse će se pojačati. 

Topljenje ledenjaka, isušena zemlja

Kad se ledenjaci na Himalaji i Andima istope, petina čovječanstva u Južnoj Americi i jugoistočnoj Aziji na kraju će se naći na suhom. Glavnim rijekama u Indiji, Južnoj i Indokini ponestaje vode. Trećina lednika otapala se od 1980. Prema informacijama Worldwatcha, 1,4 milijarde ljudi već živi u "područjima s nedostatkom vode". 2050. to će biti pet milijardi. Samo od vode s Himalaja ovisi oko 500 miliona ljudskih života. Laos i jug Vijetnama, na primjer, žive na i izvan vode Mekonga. Bez vode nema ni pirinča, ni voća, ni povrća. 

I u drugim regijama svijeta klimatske promjene smanjuju resurse koji su ljudima potrebni za život. Već se danas 40% kopnene površine smatra "sušnim područjima", a pustinje se šire. Suše, oluje i poplave pogađaju posebno one koji se moraju snaći bez rezervi sa onim što otmu sa svog neplodnog tla. To su siromašni.

Građanski rat u suši

Građanskom ratu u Siriji prethodilo je najduže sušno razdoblje koje je zemlja ikad doživjela. Prema studiji američkog klimatologa Colina Kelleyja, oko 2006 miliona Sirijaca preselilo se u gradove između 2010. i 1,5. godine - također zato što ih njihova isušena zemlja više nije hranila. Nasilni sukobi nastaju iz potrebe kada drugi faktori pogoršavaju situaciju. Na primjer, Assadov režim smanjio je subvencije za osnovnu hranu. Pretplatila se na neoliberalnu ekonomsku politiku koja je ostavila žrtve suše da se same snalaze bez vladine pomoći. "Klimatske promjene otvorile su vrata paklu u Siriji", napisali su tada američki potpredsjednik Al Gore i Barack Obama analizirani nakon početka rata: "Suša, propadanje usjeva i skupa hrana pomogli su ranom sukobu."

Takođe u drugim dijelovima svijeta , posebno u regiji Sahel, globalno zagrijavanje podstiče sukobe. Još jedan razlog da se zaustavi.